Ju! 1

      U petak i subotu Balašević je posjetio Zagreb. Prvi put da Kruno i ja nismo morali putovati do Slovenije ili u Pulu kako bi čuli raspjevane priče malog grada i prisne atmosfere sa različitim ženama, događajima ili ljubavima. Bilo je pola deset kad sam po poledici uspjela parkirati auto u jednoj pokrajnjoj uličici ispred podrumskog prozora jedne od preživjelih Romskih obitelji.
      "Tu je moj prozor. Ali kad si parkirala auto, dobro. Nema veze. Nema da brineš. Samo ti idi na Đorđetov koncert, ja ću da parkiram auto, tamo. Ja tu živim, razumeš, pa poznam teren. Nema da brineš" - pozdravimo se moj novi prijatelj i ja, uz laku noć njegovih petero djece sve mali slatki, jedan drugom do uha. Kruno je ostavio jaknu u mom autu i krenuli smo dvjesto metara do Doma Sportova.
      "Ju! Ju!" - uzvikujemo Kruno i ja kao babe koje odlaze na nedjeljnu jutarnju misu, jedva preživljavajući na poledici. Doklizali smo do ulaza. Na Kruni se počeo hvatati tanak led.       "Ne možete unutra. Imamo dojavu o bombi" - kaže nam hladno u skladu sa vanjskom temperaturom visok, crn i zgodan redar, te nas uputi deset centimetara dalje, k policajcima, da njih pitamo za detalje.
      "Zašto mi ne možemo unutra?" - pitam i objasnim da smo mi novinari po zadatku.
      "Dobili smo dojavu o bombi i ulaz je zatvoren" - kaže cajkan. Bacim pogled na sat i skužim da je petnaest do deset.
      "To su priče iz petog be u vrijeme ispita iz matematike. Zašto onda ne kažete ljudima unutra da izađu van jer su im životi u opasnosti. Poginut ćemo svi! I ovi unutra i mi vani jer bomba gleda i lijevo i desno. Neće eksplodirati samo na Balaševiću" - kažem vidno uzrujana glupim ponašanjem čitavog sustava osiguranja.
      Kruno sad već ima tamno ljubičasta usta, debeli led preko bjeloočnica i snijeg na kosi.
      "Slušajte, gospođo, mi smo dobili naredbu…bla…bla…" - nisam mogla shvatiti tu doktorsku disertaciju, stručnu analizu od strane organa vlasti. Nekako je nedokučiva, strana logici mog uma. Izlazi žena i stavlja šal oko vrata, u isto vrijeme novinari i ljudi počeli bunu, podržavati moju bombašku teoriju, te pritiskati pitanjima i analizama policiju.
      "Oprostite, znate li vi da je bomba unutra?" - pita Kruno ženu.
      "Ne" - kaže ona zatečena.
      "Zašto onda odlazite sa koncerta?" - pitam.
      "Zato što moram ići. Sutra radim i imam obaveze. Bilo je super, ali već je kasno" - kaže i ode. Mene uhvati neka žalost, jer ona mora kući zbog posla, mjesto da se zabavlja.       Pogledam Krunu. Vise mu sige iz nosa, inje se uhvatilo na obrvama, pomislim da bi bilo dobro pozvati hitnu, kako bi ga reanimirali ili stavili na grijače. U isto vrijeme, redar nas pozove da uđemo.
      "Eto, izgleda da nema bombe" - kaže i nasmiješi se.
      "Još ne, ali sad će je biti" - kaže zaleđeni Kruno i otpadne mu komad leda sa brade. Na ulazu nas pipaju do kože. Krunu upute plećatom, visokom redaru kojem se ruke lede dok ga pretražuje. Ovaj objašnjava da bombu čuva mjesto mozga u glavi. Mene upute ka niskoj plavuši, kopa po mojoj torbi, nudim joj bombo-one od mentola, okreće glavom i uzme malu digitalnu kameru u ruke.
      "Što je ovo?" - pogleda me zabrinuto.
      "Posebna izraelska bomba u obliku digitalne kamere i ja sam undercover bombaš sa akreditacijom fotografkinje, vidiš?"- pokažem joj akreditaciju.
      Ona se nasmiješi i vrati sve u moju torbu, te mi stane pipati džepove na jakni, hlačama, guzici. Od početka međunožja do gležnjeva, pipa moje noge, i ja se osjećam nekako, porno. Svi redari gledaju u nas dvije.
      "Ovaj, imam dobre noge, jel' da?"- kažem potpuno zbunjena, a frajeri nabace smiješak. Podjele nam ulaznice da dođemo i sutra pošto smo danas ušli prekasno.
      "Nemojte spominjati bombu u tekstu" - zamoli me organizator i da mi ulaznicu.
      "Hoću. To ću pogotovo spomenuti" - kažem i osjetim da mi želi reći "kučko". Uđemo u abnormalnu gužvu, a Balašević pjeva i baca škvadru u delirij, povučem Kruninu ruku.       "Ej, jel' ti vidiš koliko ekipe ima, to su sigurno sve sami Srbi!" - urlam kao sumanuta. Kruno se osvrće pa se sagne prema meni.
      "Da, vjerujem! Toliko ih je preživjelo, i to je sve što ih ima!" - kaže.
      Povuče me za ruku dublje u gužvu. Taman se na ekranu pojavi Ignjat ili tako nekako, Rom iz Mađarske, velik osmijeh i zlatan zub, svira na violini, baš kao lik iz pjesme. Kruno me nagnječi u izolirani dio između tribina i "parketa". Krenem u akciju "snimanje". Stanem se penjati po klupama, dižem ruke, hvatam lice, a ljudi me guraju, povlače, deru, vuku za ruke, hlače, pipaju sise, a ja i dalje držim kameru i gutam slike. Fin Gospodin me stao rušiti sa klupe na kojoj stojim i snimam, da se maknem jer smetam, iako on stoji ispred mene.
      "Kae', kae'??? Strgat ćete mi kičmu! Pa što ne vidite gdje stojim?" - urlam i želim mu zabiti šaku u grlo.
      "Maknite se!" - povlači me.
      Strgnem mu ruku i pokažem akreditaciju, koja mi visi oko vrata i svatko ju može vidjeti.
      "Radim i bit ću gotova za minutu. Ne morate mi ugrožavati život jer vam ne smetam" - frajer se jedva smiri. Preživim
      "Jebem ti posao!" - kažem Kruni, koji se smije i pjevuši.
      "Jebem ti život!" - kaže.
      "Moj deda već dugo ore nebeske njive… kroz maglu treperi devet sveća na torti kad sam dobio par mandarina i malog belog zeca…" dobaci mu neka koka iz publike plišanog zeca i dvije mandarine. Kruno stane pričati kako je x osoba morala kupiti zeca, doći na koncert prije svih, stati u prvi red, čekati pjesmu i predati zeca u pravo vrijeme. 'Ne lomite mi bagrenje' nije pjesma o Šiptarima i Srbima, reče Balašević i Kruni padne čitava teorija u vodu.
      Nasmijemo se jedan drugom i stanemo uživati u 'Kad odem…', zatim ' Još jedna pesma o maloj garavoj'. Već smo se zagrlili kao na svadbi i zaplakali kad je Balašević rekao da jedan dečko prosi jednu curu, a oni su iz Osijeka.
      "Wau, ljudi to još uvijek rade i to ovako romantično?" - pitam Krunu, koji je pokušavao shvatiti što se zbiva. Koncert je završio i mi smo odlučili doći sutra.

Vaša, Estera